U duhu ovih blagdanskih dana jedno pismo piše prijateljica moja draga, PROZIRAN-SVIJET portal je njen. I ako ona problema ima mnogo i sama, šala njoj nije neznana strana. Pismo je ona skovala sama, za Dijedicu milog što sijeda mu je glava. Pa velim sada nek crno sve nije, u duhu blagdana veselo se smije. Pismo je ovo ipak tužno i teško al nekako na kraju zaista smiješno. Nadam se sada, to sva mi je nada, da će vam makar osmijeh navući i da gorčina njegova neće vam toliko gorka biti. Zato pažljivo čitaj,pa neka sve ide gdje mu je mjesto!
Pišem ti djedice znam da je zadnji čas........
al' ne dolazi ove godine ako Boga znaš
Poklone ostavi negdje po strani.........
dobri su nam djedice oni stari od lani
Nisam ja skrenula ako se pitaš...
...evo ti jučerašnje novine i sam znaš da čitaš
Ah, voljela bih i ja poklone dobit nove
zaslužene, za sve moje petice iz škole
Tako ti je djedice zaboravi na pivo.....
kriza nam je došla poručuje nam Ivo
Recesija u svijetu, banke u banani....
i saboru je teško, nismo u ovome sami
I samo još nešto ko' šećer na kraju...
zbog razloga navedenih otkaz ti spremaju
Ali zbog toga nemoj tuga da te svlada....
biti će drugog posla poručila je Vlada
Moj ti je savjet djedice mi dragi.....
prekvalifikacija brza za život u nadi
Da ne zaboravim, poručuje ti moj tata
dimnjaku ne prilazi puške će da se hvata
Nemoj ga djedice zbog prijetnji kriviti
na poslu su mu rekli da će i on od nade živit
Pozdravljam te eto, sa suzom u oku
javim ti na godinu jesu li mjere i dalje u toku
Do idućeg Božića živi mi u nadi
a ovaj si slobodan ....... zahvali se Vladi!!
Moja iskustva, stavovi, zelje i strahovi.Sve sto znam o HIV-u,medicinski članci,testiranje,terapije i drustveni stavovi.Problemi sa kojim se susrecu oboljeli.
petak, 10. prosinca 2010.
četvrtak, 9. prosinca 2010.
utorak, 7. prosinca 2010.
Hipokratova zakletva-forma ili zivot?-Osobni osvrt na preuzetu pricu sa HUHIV stranice
Želim podijeliti sa vama i druga iskustva oboljelih od HIV-a. Njihova iskustva, stavove i probleme. Ovom pričom otvaram ovaj dio mog bloga. Nadam se da ću ovakve tekstove rijetko nalaziti, ne zato što ih ne pišu već zato što neće više biti takvih primjera pa se o njima neće ni pisati!!! Nada zadnja umire, zar ne?
Ovo je moja priča, moja dilema, moje razmišljanje: o svijetu u kojem živim, o bolnoj istini, ljudskoj humanosti, liječnickoj etici i njihovoj Hipokratovoj zakletvi; o ljudskim strahovima, predrasudama, o needuciranosti i nedostatku osnovne ljudske osobine, suosjećanja i savjesti. Želja mi je da se što manje vas nađe u ovoj prici. Da ne morate okrenuti glavu, pocrvenjeti, ili jednostavno pogledom preskočiti ovaj dio teksta. Volio bih probuditi savjest kod onih koji su neposredno vezani uz ovu priču. Probuditi ono ljudsko u nama, milost i ljubav čovjeka prema čovjeku. Ovo je moja priča, možda na izgled optužujuća i teška, ali iskrena. Namjera ove priče nije da sudim drugima, kao što drugi sude meni.',' Jer možda se ova bolest nije trebala zvati AIDS, možda je mogla dobiti drugo ime npr. Magdalena. Magdalena, koju su smatrali grešnicom i željeli je kamenovati. U vašoj je ruci kamen! I imate tri mogucnosti: 1. da ga bacite na mene (što možda nije u redu, jer možda i vi imate svoj "grijeh"), iako bolest nije grijeh. Ali ste se barem očitovali! 2. Da mi priđete i priznate me kao ljudsko biće. 3. Ili da jednostavno okrenete glavu i ignorirate. Od ove tri solucije, treća je najteža. Posebice kad se radi o osnovnom pravu na život, tj. izravnoj pomoći u zdravstvenoj njezi. Mnogi su bolni primjeri nas bolesnika, u kojima smo odbijani od zdravstvenih radnika. I to u vrlo teškim slučajevima, gdje su pacijenti nakon samog kirurškog zahvata bili doslovno isti dan otpušteni kući, do porodilja koje su nakon poroda bile deportirane u drugu bolnicu. Pa do odbijanja liječnika opće prakse da uopće prihvate brigu o zdravstvenoj skrbi takvog bolesnika. Moja priča odnosi se na pružanje stomatološke zdravstvene zaštite, upornom traženju stomatologa, često puta vrlo neugodnog i ponižavajućeg. Uglavnom, u roku ovih pet godina, moji problemi sa zubima postaju sve veći. Na početku trećeg tisućljeća, uz toliki napredak civilizacije, a time i medicine, uz primarno pravo na zdravstvenu pomoć i liječenje (kao osnovnog prava na život) primoran sam trpjeti bol, strahovati od moguće gangrene, svih mogućih infekcija i tko zna od kojih sve mogućih posljedica. Na početak svoje priče stavio sam riječ dilema (iako je zapravo kod mene nema). Dovoljan dokaz za to je moje priznanje bolesti obitelji, rodbini, prijateljima, liječniku (koji me je teškom mukom primio). Sve do trenutka kada sam, poslije teške prometne nesreće, ležeći u lokvi krvi na smrznutom asfaltu, usred zime... Obavijestio sam dežurnu liječnicu iz kola Hitne pomoći koja me je trebala pregledati. Želio bih time otkloniti sumnje u dilemu jer kod mene je nije bilo ni u jednom trenu! Moja je prva misao bila kako moram zaštititi ljude koji dolaze sa mnom u kontakt. Ali postavlja se pitanje. Ako se svi zdravstveni radnici moraju držati osnovnih pravila zaštite (u pružanju liječničke pomoći), napose kod krvarenja, jer znamo da postoje i druge zarazne bolesti koje se prenose krvlju. Zbog čega liječnici, a time mislim i na stomatologe, uporno odbijaju primiti HIV bolesnika? Je li to pitanje nedovoljne educiranosti ili se u njihovim ambulantama ne provodi adekvatna zaštita i sterilizacija (čime je otvoren put i drugim zaraznim bolestima) ili imamo simptom guranja glave u pijesak? Zar nije dovoljno etično od mene, napose i humano, da ne želim ugroziti zdravlje drugih? Samim priznanjem o vrsti svoje bolesti, ja nemam dilemu! Ali zato nemam ni stomatologa, već pet godina! Kaže se da smo svi različiti, kao svako zrno pijeska pod kapom nebeskom. Zato bih volio da razmislite o ovom: što ako pacijent koji boluje od bilo koje bolesti nema takve visoke moralne standarde, dođe u stomatološku ambulantu i zataji svoju bolest? Razmišljaju li o tome naše zdravstvo, naši liječnici? I ne radi li se time presedan u poimanju etike! Jer taj bolesnik neće biti doveden u razne neugodne, mučne i ponižavajuće situacije. Za razliku od onoga koji zapravo želi zaštiti kako sebe tako i druge. Ovo je moja priča! Možda vas podsjeća na nešto iz dalekog djetinjstva? Neku bajku koja možda i nije bajka. Mene ona podsjeca na DJEVOJČICU SA ŠIBICAMA. U kojoj ona moli prolaznike da kupe njene šibice, o kojima ovisi nastavak njenoga života. Ali ljudi prolaze i nitko ih ne želi kupiti, zbog čega ona na kraju umire. Ako ste zaboravili što je poanta ove bajke, možda se sjetite da je to savjest ! I pitanje - je li nam savjest čista? Moja će zasigurno biti, a vaša?!
Ovo je moja priča, moja dilema, moje razmišljanje: o svijetu u kojem živim, o bolnoj istini, ljudskoj humanosti, liječnickoj etici i njihovoj Hipokratovoj zakletvi; o ljudskim strahovima, predrasudama, o needuciranosti i nedostatku osnovne ljudske osobine, suosjećanja i savjesti. Želja mi je da se što manje vas nađe u ovoj prici. Da ne morate okrenuti glavu, pocrvenjeti, ili jednostavno pogledom preskočiti ovaj dio teksta. Volio bih probuditi savjest kod onih koji su neposredno vezani uz ovu priču. Probuditi ono ljudsko u nama, milost i ljubav čovjeka prema čovjeku. Ovo je moja priča, možda na izgled optužujuća i teška, ali iskrena. Namjera ove priče nije da sudim drugima, kao što drugi sude meni.',' Jer možda se ova bolest nije trebala zvati AIDS, možda je mogla dobiti drugo ime npr. Magdalena. Magdalena, koju su smatrali grešnicom i željeli je kamenovati. U vašoj je ruci kamen! I imate tri mogucnosti: 1. da ga bacite na mene (što možda nije u redu, jer možda i vi imate svoj "grijeh"), iako bolest nije grijeh. Ali ste se barem očitovali! 2. Da mi priđete i priznate me kao ljudsko biće. 3. Ili da jednostavno okrenete glavu i ignorirate. Od ove tri solucije, treća je najteža. Posebice kad se radi o osnovnom pravu na život, tj. izravnoj pomoći u zdravstvenoj njezi. Mnogi su bolni primjeri nas bolesnika, u kojima smo odbijani od zdravstvenih radnika. I to u vrlo teškim slučajevima, gdje su pacijenti nakon samog kirurškog zahvata bili doslovno isti dan otpušteni kući, do porodilja koje su nakon poroda bile deportirane u drugu bolnicu. Pa do odbijanja liječnika opće prakse da uopće prihvate brigu o zdravstvenoj skrbi takvog bolesnika. Moja priča odnosi se na pružanje stomatološke zdravstvene zaštite, upornom traženju stomatologa, često puta vrlo neugodnog i ponižavajućeg. Uglavnom, u roku ovih pet godina, moji problemi sa zubima postaju sve veći. Na početku trećeg tisućljeća, uz toliki napredak civilizacije, a time i medicine, uz primarno pravo na zdravstvenu pomoć i liječenje (kao osnovnog prava na život) primoran sam trpjeti bol, strahovati od moguće gangrene, svih mogućih infekcija i tko zna od kojih sve mogućih posljedica. Na početak svoje priče stavio sam riječ dilema (iako je zapravo kod mene nema). Dovoljan dokaz za to je moje priznanje bolesti obitelji, rodbini, prijateljima, liječniku (koji me je teškom mukom primio). Sve do trenutka kada sam, poslije teške prometne nesreće, ležeći u lokvi krvi na smrznutom asfaltu, usred zime... Obavijestio sam dežurnu liječnicu iz kola Hitne pomoći koja me je trebala pregledati. Želio bih time otkloniti sumnje u dilemu jer kod mene je nije bilo ni u jednom trenu! Moja je prva misao bila kako moram zaštititi ljude koji dolaze sa mnom u kontakt. Ali postavlja se pitanje. Ako se svi zdravstveni radnici moraju držati osnovnih pravila zaštite (u pružanju liječničke pomoći), napose kod krvarenja, jer znamo da postoje i druge zarazne bolesti koje se prenose krvlju. Zbog čega liječnici, a time mislim i na stomatologe, uporno odbijaju primiti HIV bolesnika? Je li to pitanje nedovoljne educiranosti ili se u njihovim ambulantama ne provodi adekvatna zaštita i sterilizacija (čime je otvoren put i drugim zaraznim bolestima) ili imamo simptom guranja glave u pijesak? Zar nije dovoljno etično od mene, napose i humano, da ne želim ugroziti zdravlje drugih? Samim priznanjem o vrsti svoje bolesti, ja nemam dilemu! Ali zato nemam ni stomatologa, već pet godina! Kaže se da smo svi različiti, kao svako zrno pijeska pod kapom nebeskom. Zato bih volio da razmislite o ovom: što ako pacijent koji boluje od bilo koje bolesti nema takve visoke moralne standarde, dođe u stomatološku ambulantu i zataji svoju bolest? Razmišljaju li o tome naše zdravstvo, naši liječnici? I ne radi li se time presedan u poimanju etike! Jer taj bolesnik neće biti doveden u razne neugodne, mučne i ponižavajuće situacije. Za razliku od onoga koji zapravo želi zaštiti kako sebe tako i druge. Ovo je moja priča! Možda vas podsjeća na nešto iz dalekog djetinjstva? Neku bajku koja možda i nije bajka. Mene ona podsjeca na DJEVOJČICU SA ŠIBICAMA. U kojoj ona moli prolaznike da kupe njene šibice, o kojima ovisi nastavak njenoga života. Ali ljudi prolaze i nitko ih ne želi kupiti, zbog čega ona na kraju umire. Ako ste zaboravili što je poanta ove bajke, možda se sjetite da je to savjest ! I pitanje - je li nam savjest čista? Moja će zasigurno biti, a vaša?!
nedjelja, 5. prosinca 2010.
Imaju li udruge dušu ili su samo radi svojih osnivača osnovane???
Pozdrav dragi prijatelju koji čitaš moje misli. Ovih dana malo više sam u poslu a i nisam imao neku naročitu inspiraciju za pisanje pa evo da pokušam nešto pametno reći u duhu ovih blagdana koji su pred nama.
Svi znamo da je u našem društvu kao vele kršćanskom društvu ustaljeno pomaganje potrebitima. U tom duhu postoje mnoge udruge koje skrbe za razne potrebe određene skupine ljudi. Posmatrajući sa strane rad tih udruga dobio sam odjam da nisu baš sve udruge u istinskom duhu onoga zbog čega su ili zbog koga su osnovane. Ne tako rijetko naći će te udruge u kojima rade ljudi koji imaju malo ili nimalo osobne veze sa onim zbog čega je i osnovana ta udruga. U našoj zemlji nisu ni tako rijetki slučajevi humanitarnih akcija gdje prikupljeni novac na veliku žalost ne završi tamo gdje bi trebao. Steknete dojam da mnoge udruge žive da bi financirale nekolicinu zaposlenih u njoj a da stvarnu pomoć na terenu ljudima u čije ime je osnovana ta udruga nikada ili jako rijetko i daju.
Naravo da postoje mnoge udruge koje u ljudskom duhu nuliraju sve ove lose primjere i čiji zaposlenici ili djelatnici daju sve da ostvare prava svojih članova i da ih zaštite,pomognu im ii olakšaju težku svakodnevnicu. Ti ljudi su obično volonteri i ne naplaćuju svoje usluge. No postoje i neke udruge koje kada ih pitate za članstvo vele da se ne morate učlaniti ali će vam oni pomoći.... dugim i beskorisnim razgovorima i dopisivanjima preko maila bez konkretnog učinka.
Neču sada niti jednu udrugu prozivati imenom jer sam jučer dao priliku udruzi koja bi trebala o meni i ljudima kao što sam ja skrbiti pa ću pričekati njihov odgovor prije no što ih imenujem. No osvrnut ću se na ono ljudsko u nama ili neljudsko.... Zar nas nisu u mladosti učili da trebamo biti dobri,časni,pošteni.Da na tuđoj bijedi i muci se ne smije prosperirati. Što se dešava sa tim velikim kršćanskim duhom među hrvatima??? Kako je moguće da iskorištavamo bez imalo stida i straha tuđu nesreću??? Pa je smo li mi još uvijek ljudi???
Na žalost ja sam kao pojedinac spriječen javno da se borim jer da bih to učinio trebao bih javno istupiti u javnost ali moja bolest me sprječava da u ovakvom društvu javno kažem da sam HIV+! Ne zbog sebe, nisam nikada suviše mario za sebe, ali zbog ljudi sa kojima živim,družim se i sa kojim dijelim dobro i zlo. Ne želim ih izlagati zločinu diskriminacije kojega bi sigurno osjetili u današnjici jer su ljudi koji još uvijek imaju srce i dušu a to današnje društvo ne tolerira.
Dakle nama koji moramo šutjeti i skrivati se ne preostaje mnogo nego da se nadamo da če oni koji u naše ime uzimaju novce od države i donatora možda jednom i na nas pomisliti pa nam baciti mrvicu pomoči koju prosimo od njih! Ali bez obzira ne sve doista im ne želim da jednog dana s razlogom budu djelatnici takovih udruga te da se onda moraju boriti kao i mi za svoja prava.Neka im , u duhu ovih blagdana, dobri Bog da dug i zdrav život u nadi da če uvidjeti svoje prokletstvo te da će početi činiti ono što trebaju za one u čije ime su i napravili udrugu.
Svim Nikolama.Nikolinama i Nikama od srca želim sretan imendan!
Svi znamo da je u našem društvu kao vele kršćanskom društvu ustaljeno pomaganje potrebitima. U tom duhu postoje mnoge udruge koje skrbe za razne potrebe određene skupine ljudi. Posmatrajući sa strane rad tih udruga dobio sam odjam da nisu baš sve udruge u istinskom duhu onoga zbog čega su ili zbog koga su osnovane. Ne tako rijetko naći će te udruge u kojima rade ljudi koji imaju malo ili nimalo osobne veze sa onim zbog čega je i osnovana ta udruga. U našoj zemlji nisu ni tako rijetki slučajevi humanitarnih akcija gdje prikupljeni novac na veliku žalost ne završi tamo gdje bi trebao. Steknete dojam da mnoge udruge žive da bi financirale nekolicinu zaposlenih u njoj a da stvarnu pomoć na terenu ljudima u čije ime je osnovana ta udruga nikada ili jako rijetko i daju.
Naravo da postoje mnoge udruge koje u ljudskom duhu nuliraju sve ove lose primjere i čiji zaposlenici ili djelatnici daju sve da ostvare prava svojih članova i da ih zaštite,pomognu im ii olakšaju težku svakodnevnicu. Ti ljudi su obično volonteri i ne naplaćuju svoje usluge. No postoje i neke udruge koje kada ih pitate za članstvo vele da se ne morate učlaniti ali će vam oni pomoći.... dugim i beskorisnim razgovorima i dopisivanjima preko maila bez konkretnog učinka.
Neču sada niti jednu udrugu prozivati imenom jer sam jučer dao priliku udruzi koja bi trebala o meni i ljudima kao što sam ja skrbiti pa ću pričekati njihov odgovor prije no što ih imenujem. No osvrnut ću se na ono ljudsko u nama ili neljudsko.... Zar nas nisu u mladosti učili da trebamo biti dobri,časni,pošteni.Da na tuđoj bijedi i muci se ne smije prosperirati. Što se dešava sa tim velikim kršćanskim duhom među hrvatima??? Kako je moguće da iskorištavamo bez imalo stida i straha tuđu nesreću??? Pa je smo li mi još uvijek ljudi???
Na žalost ja sam kao pojedinac spriječen javno da se borim jer da bih to učinio trebao bih javno istupiti u javnost ali moja bolest me sprječava da u ovakvom društvu javno kažem da sam HIV+! Ne zbog sebe, nisam nikada suviše mario za sebe, ali zbog ljudi sa kojima živim,družim se i sa kojim dijelim dobro i zlo. Ne želim ih izlagati zločinu diskriminacije kojega bi sigurno osjetili u današnjici jer su ljudi koji još uvijek imaju srce i dušu a to današnje društvo ne tolerira.
Dakle nama koji moramo šutjeti i skrivati se ne preostaje mnogo nego da se nadamo da če oni koji u naše ime uzimaju novce od države i donatora možda jednom i na nas pomisliti pa nam baciti mrvicu pomoči koju prosimo od njih! Ali bez obzira ne sve doista im ne želim da jednog dana s razlogom budu djelatnici takovih udruga te da se onda moraju boriti kao i mi za svoja prava.Neka im , u duhu ovih blagdana, dobri Bog da dug i zdrav život u nadi da če uvidjeti svoje prokletstvo te da će početi činiti ono što trebaju za one u čije ime su i napravili udrugu.
Svim Nikolama.Nikolinama i Nikama od srca želim sretan imendan!
1.12. svijetski dan HIV-a
Danas neću mnogo pametovati. Na današnji dan samo vas želim pozvati da se sjetite kako je život dragocjen i svet i da se upitate da li vem je stalo do dara kojeg imate! Sjeti te se miliona oboljeljih od HIV-a u svijetu a ponajviše u Africi.Sjetite se nemoćne djece koja nisu imala pravo da biraju već su to prokletstvo dobili samim začećem. Sjeti te se koliko nas u HR boluje od ove obolesti a da je nije ni svijesno.Koliko muškaraca ugrožava svoje žene i djecu dok bez mozga i razmišljanja utažuju svoju pohotu sa dečkima. Razmislite koliko ljudi nema osnovne lijekove za borbu protiv ovog opakog virusa i samim tim je osuđeno na groznu smrt.I na koncu molim vas sjetite se ovog dana svaki put kada zaželite imati sex bez zaštite.Sjeti te se i nevinih žrtava HIV-a kao što su djevojke u Aziji koje su prodane u bijelo roblje gdje muškarci vjeruju da će ih sex bez zaštite sa djevicom izliječiti od HIV-a!
Svaki put kada sebe uvjeravate da ta osoba nije HIV pozitivna jer je tako uredna i bila je sa tako malo muskaraca ili žena svejedno. HIV nemajau samo promiskuitetne osobe, HIV nije bolest koju dobijete zbog nehigijene.... HIV moze imati svatko a dobiješ ga ako ne razmišljaš velikom glavom. I upamtite da guma glavu čuva!
Volim vas sve i pazite se!!!
Svaki put kada sebe uvjeravate da ta osoba nije HIV pozitivna jer je tako uredna i bila je sa tako malo muskaraca ili žena svejedno. HIV nemajau samo promiskuitetne osobe, HIV nije bolest koju dobijete zbog nehigijene.... HIV moze imati svatko a dobiješ ga ako ne razmišljaš velikom glavom. I upamtite da guma glavu čuva!
Volim vas sve i pazite se!!!
utorak, 30. studenoga 2010.
Vratio sam se živote- Kemal Monteno+ moj OSOBNI osvrt na pjesmu
Hvala ti Kemale što u svojim pjesmama dajes duši radosti i što vraćaš vjeru u život.
Opet mogu čuti
kako raste trava
obuklo se nebo
košulja mu plava
proteže se more i zjeva
kihnulo je sunce
i oblaka nema
Opet mogu budan sanjati
sve što želim
imam svemir ljubavi
s' tobom da ga dijelim
Opet kuca strana lijeva
sretan sam jer znam
opet mi se pjeva
Vratio sam se, živote
otjer'o sam dane sive
imas li za mene jos ljepote
vratio sam se opet medju žive
Opet sreca tragove mi prati
a do kada, ko to može znati
sve dok u meni živi nada
život je lijep, život je sada
Nije li divno da nakon što potoneš i pomisliš da je svemu kraj shvatiš da ipak nije tako i da imaš za što živjeti!
Hvala ti Kemo još jednom!!!
Opet mogu čuti
kako raste trava
obuklo se nebo
košulja mu plava
proteže se more i zjeva
kihnulo je sunce
i oblaka nema
Opet mogu budan sanjati
sve što želim
imam svemir ljubavi
s' tobom da ga dijelim
Opet kuca strana lijeva
sretan sam jer znam
opet mi se pjeva
Vratio sam se, živote
otjer'o sam dane sive
imas li za mene jos ljepote
vratio sam se opet medju žive
Opet sreca tragove mi prati
a do kada, ko to može znati
sve dok u meni živi nada
život je lijep, život je sada
Nije li divno da nakon što potoneš i pomisliš da je svemu kraj shvatiš da ipak nije tako i da imaš za što živjeti!
Hvala ti Kemo još jednom!!!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)